Mentalno zdravlje mladih: Pomoć sve potrebnija, a sve je manje ima

Podaci iz istraživanja pokazuju da je životno zadovoljstvo mladih u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, u jasnom padu u odnosu na razdoblje prije pandemije. Pandemija je bila svojevrsni katalizator – ona je intenzivirala nesigurnosti koje su i prije postojale, poput nestabilnog tržišta rada, teškoća s osamostaljivanjem i odlaska iz roditeljskog doma. Dakle, COVID-19 je ubrzao negativne trendove, ali uzrok nije samo pandemija, nego i širi osjećaj da društvo mladima ne nudi dovoljno perspektive.

Poseban problem je pitanje mentalnog zdravlja: Trećina mladih u Hrvatskoj izjavljuje da je psihološki iscrpljena, no manje od 10 posto njih traži stručnu pomoć. Razloga je više – od stigme koja još uvijek postoji, preko nepovjerenja u sustav, do nedostatka dostupnih javnih usluga. Mladi se često boje da će biti etiketirani ili da im se problemi neće shvatiti ozbiljno. Sustav bi hitno morao postati dostupniji – od školskih psihologa koji su preopterećeni do savjetovališta i online podrške koja bi bila brza i anonimna.

Primjetne su i velike rodne razlike: Već dugi niz godina mlade žene u prosjeku iskazuju niže zadovoljstvo životom i češće prijavljuju psihološke tegobe. To se može tumačiti višestrukim pritiscima – od akademskih i poslovnih očekivanja do rodnih stereotipa i nejednakosti u društvu. Politike koje ciljaju mentalno zdravlje mladih moraju biti rodno osjetljive, primjerice kroz posebne programe podrške djevojkama i mladim ženama, ali i kroz edukaciju cijelog društva o ravnopravnosti i jednakim šansama.

Nezanemariv je bio i utjecaj medija, koji je nerijetko bio negativan: U prvim mjesecima pandemije mladi su u medijima često prikazivani kao glavni prijenosnici zaraze, što je pridonijelo njihovoj stigmatizaciji. Tek kasnije se fokus prebacio na njihove probleme s mentalnim zdravljem i tržištem rada. Mediji imaju veliku moć u oblikovanju javne percepcije i zato bi novinari trebali pažljivije birati okvire u kojima govore o mladima – umjesto etiketiranja, potrebno je dati prostor njihovim iskustvima i problemima, ali i primjerima njihove otpornosti i doprinosa društvu.

Mladi se najviše oslanjaju na obitelj i prijatelje, dok institucije poput škola, sveučilišta i zdravstvenih ustanova rijetko doživljavaju kao izvore podrške. To je, nažalost, poraz institucija jer pokazuje da mladi ne osjećaju da im sustav stoji na raspolaganju. Institucije bi morale postati dostupnije – od fleksibilnih i povjerljivih savjetodavnih usluga do stvaranja sigurnih prostora u kojima mladi mogu tražiti pomoć bez straha od stigme, navodi Dunja Potočnik te nudi zanimljivu paralelu: dok u Sloveniji mladi postoje i vidljivi su u javnom prostoru te se za sebe brinu uglavnom kroz nevladine udruge, u Hrvatskoj tijelima i institucijama koje predstavljaju mlade dominira - stranačka mladež.